U sklopu projekta “True colors: Snaga uma u raznolikosti” podržanog kroz USAIDov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/ INSPIRE), razgovarali smo s Ajnom Jusić, bosanskohercegovačkom feministkinjom i psihologinjom poznatom po svom radu na unapređenju prava žena i djece, posebno žrtava rata. Predsjednica je Udruženja “Zaboravljena djeca rata”, organizacije koja se bavi podrškom djeci rođenoj usljed ratnog silovanja žena u Bosni i Hercegovini. Ajna Jusić je i sama dijete rođeno u tim okolnostima, te koristi svoje lično iskustvo da podigne svijest i zagovara promjene u društvu. Udruženje je, između ostalog, doprinijelo tome da djeca rođena nakon silovanja dobiju status civilnih žrtava u Federaciji BiH i Brčko Distriktu.
Kako se diskriminacija prema LGBTQI+ osobama odražava na njihovo mentalno zdravlje, i koje korake smatrate najvažnijim za poboljšanje njihove situacije?
Ovo je jako široko pitanje, ali nesumnjivo da možemo reći da diskriminacija loše djeluje na sve ljude, bez obzira na pripadnost nekoj grupi. Glede, LGBTQI+ osoba vjerujem da društveno, porodično i političko odbacivanje umnogome uvećavaju broj rizika po mentalno zdravlje, a samim tim i potrebe osobe.
Činjenica jeste da smo svi društvo i da u ovom društvu mora biti mjesta za svakog pojedinca, ali to mjesto ne može se stvarati ugnjetavanjem drugog, nego isključivo putem edukacije iz koje proizlazi tolerancija i razumijevanje.
Ono što je mene lično iskustvo naučilo jeste da u slučaju nedostatka jasnih nacionalnih politika i legislativa, rizici i problemi sa kojima se suočava određena populacija godinama će se gomilati i samo rješavanje tih problema postaje komplikovanije, uz svjesno prihvatanje da je nepostojanje politika koje usmjeravaju društvo direktno uništilo stotine života i stavilo ih na marginu nezadovoljstva koju ne možemo korigovati jer vrijeme ne možemo vratiti.
Smatrate li da su LGBTQI+ osobe dovoljno uključene u diskusije o ljudskim pravima u našoj zemlji?
Naravno da nisu. Čak i ako su uključene u diskusije za određenim stolovima gdje se planiraju akcije ili donose odluke često nismo svjesni toga jer su još uvijek nevidljivi po pitanju svog LGBTQI+ identiteta.
Koje su glavne prepreke sa kojima se suočavaju LGBTQI+ osobe u traženju podrške njihovom mentalnom zdravlju? Koliko je bitno, a što je naš cilj kroz projekat “True colors: Snaga uma u raznolikosti”, da LGBTQI+ osobe znaju kako postoji Udruženje koje je tu da pruži podršku njihovom mentalnom zdravlju?
Mislim da usluge podrške mentalnog zdravlja ili informacija o dostupnosti podrške za mentalno zdravlje LGBTQI+ raje nisu dovoljno javno istaknute. Smatram da ako živimo, a mi živimo, u vremenu u kojem je jedna populacija jasno istisnuta i bez društvene i sistemske podrške, čak i oni koji su spremni podržati i pomoći moraju imati javno dostupan stav da su spremni raditi sa LGBTQI+ osobama. Većinom je činjenica da LGBTQI+ osobe koje traže pomoć povodom tog jednog identiteta, osoba se našla u nekoj vrsti rizika jer druga osoba ili osobe nisu prihvatile taj identitet. Odlazak nepoznatoj osobi da ti pruži podršku bez da znaš da je osoba uredu sa tim identitetom, samo dodatno može uzrokovati strah i dovesti do osjećaja bespomoćnosti.
Na koji način se rad sa izuzetno teškim i emotivnim pitanjima, kojima se vi bavite, održava na vaše mentalno zdravlje? Šta vam je motivacija da nastavite dalje? Koliko često i sa kakvim preprekama ste se suočavali u svom radu?
Ponekad je jako teško, nekad je uredu, naprosto život je put u kojem ja lično pokušavam producirati što više intelektualnog kapaciteta koji će njegovati moje mentalno zdravlje na ovom aktivističkom putu. Naučila sam u životu da je, bar za mene, primarno važno znati sa čim se suočavaš, znati definirati šta je to trauma, šta je koncept transgeneracijske traume, šta mi se dešava kad ponovno prolazim kroz lično traumatsko iskustvo. Nekad se bojim da je trauma neznanja naša najveća boljka. Smatram da moramo prihvatiti da “knjiga glavu čuva” koliko god nad takve izreke nekad nervirale kad ih čujemo od roditelja ili profesora. Lakše je se suočiti s nečim što znaš šta je. Borba s nevidljivim ili nepoznatim crpi znatno više energije. Kada izgradimo dovoljno znanja o traumi, negdje uđemo u životnu fazu kada možemo traumu vidjeti kao i tugu, sreću, bilo koju emociju i na taj način je možemo prigrliti i stvoriti prostor da je njegujemo. Zaista ne smijemo vjerovati da će trauma kao takva nestati, preživjeli smo šta smo preživjeli i to neće nikad biti poništeno. Možemo samo njegovati ako prihvatimo taj određeni osjećaj/događaj kao dio nas. Odbacivanje iskustva je nemoguće.
Kao neko ko se bavi podrškom žrtvama rata, koje su najčešće mentalne poteškoće s kojima se suočavaju ljudi kojima pomažete?
Trauma, efekti traume kroz godine, netretiranje traume, transgeneracijska trauma. Šutnja i sramota kao ultimativno društveno nametnuti mehanizmi nisu ništa dobro donijeli i efekti takvog nametanja i danas su prisutni. Efekte šutnje prenosimo već 4 generacije u ovoj državi i pitanje je koja je generacija baš ta koja će prekinuti zavjet šutnje i početi otvoreno govoriti o svim nejasnim pitanjima vezano za koncept ratne transgeneracijske traume? Ja se nadam da je to naša generacija ali ostaje da se vidi.
Kako stigma traženja podrške i pomoći mentalnom zdravlju utiče na ljude u našoj zajednici, a naročito na LGBTQI+ populaciju, i šta možemo, po Vašem mišljenju, uraditi da smanjimo stigmu oko brige za mentalno zdravlje?
Mislim da sam u prethodnim odgovorima ponudila neku vrstu svog recepta. Hajmo naučiti ljude o konceptima mentalnog zdravlja, mentalnih prepreka, naučiti ljude šta je trauma, šta je depresija, itd., kako bi, ako ništa u startnoj fazi ljudi znali s čim se suočavaju. I preporuka uvijek jeste da bilo ko, ko pruža podršku mentalnom zdravlju LGBTQI+ raji treba biti jasan po tom pitanju u javnom prostoru informacija.
Kako se feminizam može povezati s podrškom LGBTQI+ zajednici i šta možemo učiniti da te dvije borbe budu međusobno podržane?
Mislim da svi mi koji se borimo za bolja ljudska prava, bez obzira kroz koji pokret, moramo u startu shvatiti da se borimo protiv patrijarhalnog sistema življenja i donošenja odluka. A u svemu tome, biti svjestan da patrijarhat startno ima ogromnu prednost, a ta prednost je državni budžet!
Često se pokreti slamaju jer su finansijski ovisni i njihove borbe često su usmjeravane donatorskim odrednicama. Podržavati se moramo, ali društvo nije jedina adresa naših napora za promjene. Moramo se okrenuti i organizacijskom aspektu i vidjeti na koji način usmjeriti donatorske politike da idu u korist zajedničkim borbama.
I mislim da svi podjednako moremo unutar naše korisničke skupine raditi na vraćanju povjerenja u izboru. Moramo potencirati izlazak na izbore jer će nam izbori biti ukradeni ili izmanipulirani sve dok 40% + građana u ovoj državi ne glasa.
Kakvu ulogu igra podrška zajednice u podršci mentalnom zdravlju osobama koje su prošle kroz traumatična iskustva?
Krucijalnu. Najvažniju.